Gdje mi je mjesto

Neke manje tragedije uspjele su me izbaciti iz pravog puta, ucinile su da mi je nesto uvijek nedostajalo i da nesto moram popuniti, nadoknaditi. Stvorile su se u meni neke rupe koje nisam znala da moram ispuniti i o kojima se nisam htjela previse brinuti. Ali dok je tijelo fizicki raslo, ono stvorenje koje je te manje tragedije dozivjelo skupljalo je te trenutke i drzalo ih zapecaceno poput fotograma u nekom skrivenom albumu.

Sada vise nego ikad prije osjecam se tako bliska s tim mojim ja. Sjetila sam ih se na jedan novi, puno empaticniji nacin.

Od onda do sada uvijek sam bila cudna i posebna. Ne odmah naravno, nego kasnije kad ste me vec malo upoznali. Na pocetku izgledam normalno. Da vas ne preplasim, da ne odete, da me ne prestanete voljeti.

Ipak malo je situacija i ljudi s kojima se iskreno osjecam dobro. Cesto vise volim biti u drustvu same sebe nego na silu sa nekim. Cesto se osjecam kao doma na mjestima koja sa mnom nemaju veze. Npr kao da vam kazem “Ja obozavam kamen, sol, sunce i more ali da ovaj iglù je moj dom, tu je moje mjesto”. I nekad je tamo zaista lijepo, toplo, meko, milo, osjecam se zasticeno, imam povjerenja da mi tamo nitko nece nauditi. Ali onda polako hladnoca pocinje ulaziti u moje kosti i moji misici se hlade. Ostaje surovost, osjecam nedostatak zivota. Prisjecam se suma mora, vjetra u borovima, oglasavanje galebova, vreve zivota na granici mora i kopna. I vise se u toj maloj ledenoj kucici ne osjecam kao doma. Volim je. Ali ona je poslata tako hladna i nije mi u stanju pruziti ljubav i zastitu, sigurnost pravog doma.

Annunci

my name

Quando abiti all’estero e quando non hai la tua famiglia intorno tutti i giorni, sentire pronunciare il tuo nome in modo corretto ti scalda il cuore e ti fa sentire a casa.
Se volete far sentire bene qualcuno, se volete farlo sentire accolto, provateci. Magari non sarà perfetto ma l’effetto è molto bello. L’altro percepisce il vostro sforzo e ve ne sarà grato.

donacije i motanje poklona

Jutros sam u ducanu profumeriji u centru padove odradila smjenu. od 10 do 13 sati Laura i ja motale smo poklone onim kupcima koji su to htjeli.

Bilo je dirljivo, nakon toliko godina, vidjeti kako na ljude djeluje nasa kasica. Puno nam je ljudi darivalo donacije samo zato jer smo bili tamo, bez motanja poklona. Uglavnom su to bile kovanice, ostatak koji su dobili na kasi ili sl. Ali najljepse je bio njihov odgovor na nas hvala: “Hvala vama za ono sto radite.”

Vec sam dugo u Crvenom Krizu, uvjerenja mi se cesto pokolebaju. Gotovo svi ljudi koje sada poznajem su iz Crvenog Kriza. Znam sto rade.  Znam s koliko ljubavi i marljivosti izvrsavaju svoje volontiranje i koliko paze da se ponasaju prema nasim principima. Ali to zaista vrijedi ili mi to tek primjetimo kad nam nesto iz vana na to obrati paznju.

Crveni Kriz ne zivi od tih novacnih donacija, kao mozda neke druge manje organizacije koje cesto nemaju drugih nacina skupljanja fondova. Ali svakako CK zivi od tih duhovnih donacija. One daju volonterima snagu da idu dalje, da i sutra dodju u svoju smjenu u kola hitne pomoci, da tamo odrade noc pa da idu ravno na posao, ili da se ujutro dignu u 5 da odrade jutranju smijenu,  na dijeljenje hrane ili robe, na nocno patroliranje za beskucnike ili ugostavanje migranata, spajanje razdvojenih clanova obitelji itd, itd. Bez volontera CK ne bi postojao.

U smjeni sa mnam je Laurom.. Mlada djevojka iz Varese, na 2 godini medicine. Pita me za moje malo cudno ime. Kazem joj da sam iz Hrvatske. Kad me pita koliko cesto idem kuci, kazem pa ponekad i jednom mjesecno, ja zivim nedaleko od trsta. Rovinj.
Ah da, da znam, moja baka je iz Istre, nakon drugog svjetskog rata pobjegla je sa obitelji iz Poreca, jer znas oni su htjeli ostati talijani, pa sva ta prica i fojbe.

Da, kazem ja, a vratila se nekad? Ne, odgovori Laura, nije se nikad vise htjela vratiti, stvari su se promijenile, osim toga imala je rodbine koja jezavrsila u fojbama.

Da shvacam. odgovaram.

Eto nekad se neki geni sretnu. Fisicki su blizu, onda se razvdoje, krenu na daleke puteve, na razlicite strane, prodju desetljeca, i onda se skoro dvije kompletne istrijanke 😉 nadju na smjeni motanja paketa u profumeriji u centru Padove.

Zamisljam Laurinu baku, prabaku…veselim se sto su negdje uspjele naci utociste i sto danas imaju unuku Lauru, pored svih granica, svih ratova i politike.

A sad na spavanje. Sutra imamo ispite. U komisiji sam. A moram biti dobra. Laku noc.

Petak je navecer. Nemam suza vec odavno. Umorna sam ali ne spavam. Ne mogu vise. Nemam vise sange boriti se. Ovo me samo sve vise deprimira i ja tonem u bespuca bijede o ocaja.

Nemam vise snage za to.

Sve me boli.

Svi pokusaji, sve nade sve svaki put tone u oceanske dubine.

Project work – kako sam ostavila comfort zone

Vrijeme prolazi, vrijeme leti. Sjedim za stolom u sobi vec skoro 4 tjedna i pokusavam izroditi taj project work.

Mjesec dana u Londonu, sve ono oko Londona totalno su me financijski iscrpili i sada nemam gdje. Za tjedan dana se vise manje hvala bogu vracam na posao. Do tada moram kompletirati ovaj projekat. Ali sati i sati danima za PC ubijaju moju kreativnost i crpe mi snagu.

Od covjeka ni c…takav uvijek nestane kad ga najvise trebas. On kao da zna da nisi u formi pa te jednostavno ignorira i drzi na nedostiznoj distanci. Zna da bi ti sada malo mazenja, malo ti je tesko, boli te dupe od sjedenja, a i ledja pa bi mogla zatraziti mozda cak i masazu. Ne to si on ipak ne moze dopustiti.

Prijatelji bi i bili tu ali sto cu im dosadjivati kad im trenutno ne mogu platiti ni pice. Bliza rodbina je kao tu ali imaju neke svoje frke, price, nesto, negdje jure. Nisu me ni jednom pozvali na rucak. Ne zamjeram ali mi je to malo tuzno. A meni je vec dosta ici tamo samopozvana….Cimer fura i dalje curu u stan, na tajno, pa ja cekam da se wc oslobodi ujutro, ili cujem otvaranja i zatvaranja vrata u svako doba noci. Zivac na kraju.

U ovaku situaciju stavila sam se sama jer zelim promijeniti posao. I onda su me svi ostavili tip koji je skuzio da sam pukla (pa sad odgovara na poruke, pozive i sl. onda kad mu nesto drugo eventalno novo ili bolje ne uleti pod ruku iliti slic), roditelji koji vide da ne zelim odrasti i tako svi od reda. A ja samo zelim da meni bude bolje, zelim biti sretnija. I onda sam postala tuznija. No jesam li?

U jednu ruku sam tuznija, jer se stvari nisu promijenile preko noci a opet u drugu ruku sam i sretna. Da nemam ovaj projekat mozda bi imala koju paru vise ali opet bila bio ovu nedjelju isto tako sama, samo sto ne bi imala sto raditi. Mozda bi bila negjde, ali opet sama.

Ja se nadam da ce se jednom i meni netko nakloniti, da ce stvari vec jednom krenuti onako kako ja to zelim. Nadam se da ce mi biti lijepo i da cu biti zadovoljna po Maslowu. Nadam se da ce se to sto radim svidjeti drugima i da ce u tome prepoznati nesto dobro, nesto sto im se svidja. Nadam se da ce me oni najblizi vise postivati i istinski voljeti i imati vise povjerenja i pruziti mi ruku i pomoc jer vjeruju u mene a ne zato sto imamo istu krv.

Nadam se da ce jednom ovi dugi, tuzni, teski vikendi prestati. Da ce se pretvoriti u nesto topije, ukusnije za pojesti, njeznije za dozivjeti.

Evo zato sam odlucila napraviti taj korak i riskirati nesto sigurno ali meni jako tuzno i ubitacno.

Za vise srece i radosti u mom zivotu a ne samo da bi promijenila posao. Nisam ocekivalal da ce biti tako tesko, mozda ce biti jos i teze. Ali zaiste se i od srca nadam da ce biti bolje, da cu biti snaznija, sigurnija i sretnija.

 

 

Tea lights

Jucer sam zapalila ovu mirisnu svijecu. Imala sam je u ormaru vec godinama. Hajde da ju isprobamo. Svijeca se rastopila i poceo se siriti miris cvijeca.

Navecer sam je ponovno upalila, stajala je kod mene na stolu pored kompjutera. I onda bas u trenutku kad sam ju pogledala dogodilo se ovo:

133

Zastao mi je dah. Tvar je bila kruta, hladna. Onda ju je toplina jedne male svijece polako pocela otapati, polako iz unutra…izvana je jos uvijek izlgedala kruta i hladna a zapravo je ispod povrsine bila meka i topla i onda je izasla, polako i sama i nastavila je siriti ugodan miris po sobi kao ovdje:

134

That’s it? I mi smo takvi? Izvana izgledamo jedno, unutra smo drugo. Dovoljno je onda nesto, cak i malo ali toplo, iskreno, konkretno i onda se polako pretvorimo u nesto drugo, ili ono nesto drugo izadje iz nas. Ova svijeca mozemo biti mi, moze biti nesto malo lijepo, moze biti ljubaznost slucajnog prolaznika, neciji pozdrav, neciji slucajni osmjeh. Ovo mozes biti ti i ovo kao da mi je reklo: ok postoji nacin do pravog tebe, onog potpuno golog, onog sto nitko drugi ne moze dotaknuti…ali kako? sto znaci ta mala upaljena svijeca, taj sicusni izvor topline i svijetla? kako on moze otopiti gornju svijecu? Ako se on ugasi i onaj drugi se ohladi. Koji je kljuc do pravog tebe?